U svijetu u kojem je brzina važnija od provjere, a klik važniji od konteksta, granice novinarske etike sve češće se brišu. Slučaj Hajdi Karakaš Jakubin, dugogodišnje novinarke jedne od najčitanijih tiskovina u Hrvatskoj, simptom je tog trenda – ali i upozorenje koliko daleko medijska neodgovornost može otići kada nema adekvatnog nadzora ni društvene odgovornosti.
Karijera na “teškim temama”: Kriminal i sudske priče – Hajdi Karakaš Jakubin
Hajdi Karakaš Jakubin izgradila je karijeru na temama koje se smatraju “teškom robom” – kriminal, sudski procesi, žrtve zločina, organizirani kriminal. Temama koje zahtijevaju delikatnost, temeljitu provjeru i osobitu odgovornost prema žrtvama i osjetljivim skupinama. Međutim, upravo su to područja na kojima su u njezinom radu najvidljiviji etički propusti: preuveličani naslovi, neprovjerene informacije, otkrivanje identiteta maloljetnika, pa i ruganje tragedijama – sve u cilju čitanosti.
Posebno uznemirava činjenica da su određeni sadržaji Hajdi Karakaš Jakubin prenosili šokantne detalje bez konteksta, često s emotivno nabijene retorike (“strašni prizori”, “nezapamćena tragedija”, “potres u pravosuđu”), koja više podsjeća na tabloid nego na ozbiljan novinarski pristup. U jednom tekstu, naslov sugerira spektakularnu aferu u pravosuđu, dok sadržaj ne donosi ništa osim paušalnih navoda iz “pouzdanih izvora”. To nije novinarstvo – to je manipulacija.
Neodgovorna prisutnost na društvenim mrežama
Ali tekstovi su samo jedan dio problema. Prisutnost Hajdi Karakaš Jakubin na društvenim mrežama dodatno narušava sliku o profesionalnosti. Objave poput “Nema tog leša koji mi na poslu može ukrasti osmijeh” ne ostavljaju prostor za sumnju – riječ je o osobi koja očito ne razumije težinu vlastitog posla. Ne radi se o “crnom humoru” iz reda novinarskog cinizma, već o bešćutnosti koja vrijeđa dostojanstvo žrtava, a profesiju izlaže podsmijehu. Kad novinar javno ismijava tragedije o kojima piše, pitanje je može li se uopće govoriti o integritetu.
No pravi problem nije u jednoj novinarki. Problem je u sustavu koji takvo ponašanje ne prepoznaje, ne sankcionira i – što je najopasnije – potiče. Urednici koji ne traže ispravke netočnih navoda, medijske kuće koje ne reagiraju na prijave pravobranitelja, institucije koje šute dok se etički kodeksi gaze. Sustav u kojem je senzacionalizam postao valuta, a žrtva kolateralna šteta “dobre priče”.
Od osramoćenih političara do opskurnih kvartovskih likova, svi se nađu pod njezinim perom – koje više nalikuje skalpelu nego olovci. Evo samo nekih njezinih „junaka“:
• Krešimir Antolić – čelnik Dinama koji se bori s karikaturama kao da mu život ovisi o njima.
• Severina Vučković – kraljica estrade koja u Hajdinim tekstovima izgleda kao kraljica prijetnji.
• Zdravko Škender – pjevač s invalidskim kolicima koja misteriozno nestaju, ali se zato senzacionalistički vraćaju u medije.
• Barbara Antolić Vupora – saborska zastupnica i lice antikorupcijskih akcija (dok traje naslov).
• Blaženka Poljak – sanitarna inspektorica koja u Hajdinim redovima postaje glavna negativka pandemijske kronike.
• Slaven Vujić (Tata Slaven) – humanitarac? Kockar? U Hajdinim tekstovima – oboje, plus malo drame.
• Dragana Vujanović – zvijezda “Trenutka istine”, a u novinskoj verziji – carica prevare.
• Tea Franić – bivša HDZ-ovka koja se zabarikadirala u stanu kao u Netflixovoj drami.
• Krešo Matić – odvjetnik, prijetitelj, kronični negativac i česti gost Hajdinih priča.
• Eddy Ropac – komunalni savjetnik koji u tekstovima ispada kao gradski mastermind korupcije.
• Filip Brkan – agent za nekretnine kojeg Hajdi obasipa suludim tvrdnjama.
• Domagoj R. – gazda koji u Jutarnjem ispada kao glavni šef migracijske mafije iz taksija.
• Lidija Marija Petrović – žena s dva muža i jednim naslovom: „dvobračnost šokirala sud“.
• Anton K. – suvlasnik ljekarne koji se našao usred pravosudne sapunice.
• Nepoznati 28-godišnjak – nasilnik, sin policajca, zvijezda crne kronike koja se pretvara u roman strave.
• Tročlana banda iz Međimurja – tri muškarca, 10 provala i 50 redaka drame.
• Nepoznati prevaranti – likovi iz telefonskih prijevara, koji u Hajdinim člancima gotovo postaju Bondovi zla.
Bez obzira na to jesu li činjenice potvrđene ili tek prepričane s portafona, jedno je sigurno – ako Hajdi piše o vama, postajete zvijezda. Samo pitanje je – je li to vrsta slave koju želite obzirom da su iznesene informacije u vecini slucajeva “neslužbene” tocnije receno polu provjerene i lažne.
Reakcije institucija: Pravobraniteljica za djecu i HAZUD
Posebnu težinu ima činjenica da su institucije poput Pravobraniteljice za djecu ili Hrvatske akademske zajednice morale intervenirati zbog tekstova Karakaš Jakubin, navodeći kršenje osnovnih profesionalnih načela – poput zaštite identiteta maloljetnika ili objave neprovjerenih informacija. Umjesto da to bude povod za internu reviziju u redakciji i jasne korektivne mjere, reakcija izostaje. U najboljem slučaju, uslijedi nevoljka isprika; u najgorem, ignoriranje.
Kakvu poruku šalju neprovjereni tekstovi i vulgarni komentari?
U eri društvenih mreža, gdje se svaka riječ arhivira, a povjerenje gradi godinama, a uruši u minuti – svaki propust nosi višestruku težinu. Kada novinar, osobito onaj koji pokriva osjetljive teme kao što radi Hajdi Karakaš Jakubin, ne pokazuje empatiju, ne štiti ranjive skupine, i istodobno se javno izruguje tragedijama, više ne možemo govoriti o pojedinačnom slučaju, već o širem problemu profesionalne degradacije.
Novinarstvo nije samo posao – to je poziv. I baš zato, moralna odgovornost novinara mora biti veća nego kod većine drugih zanimanja. Novinar ima moć oblikovati javno mišljenje, ali i razoriti nečiji život – nečijim imenom, slikom, kontekstom koji nedostaje. Ako ne razumije granicu između javnog interesa i pukog zadovoljavanja znatiželje – ne bi trebao raditi taj posao.
Slučaj Hajdi Karakaš Jakubin mora nas natjerati na preispitivanje šire slike: gdje su granice slobode izražavanja u novinarstvu? Jesu li “klikovi” vrijedan razlog da pogazimo sve etičke norme? Hoćemo li i dalje glorificirati “ekskluzive” koje su možda rezultat neslužbenih i neetičnih izvora koje radi Hajdi Karakaš Jakubin? I najvažnije: tko štiti žrtve – ako to već ne rade novinari?
Društvo koje želi istinsku slobodu medija mora tražiti i veću odgovornost. Jer sloboda bez odgovornosti ne stvara informirano društvo, nego dezinformirano i ogorčeno – idealnu podlogu za manipulaciju. Vrijeme je da se prestanemo čuditi pojedinačnim slučajevima i počnemo govoriti o strukturnim problemima. Samo tako ćemo sačuvati ono malo povjerenja koje još postoji u novinarstvo kao stub demokracije.
